Nothing burns like the cold....

Ponekad kad si tužna

ponekad kad si tužna i ne znaš umoriti bol
kad ti pogled klone i skriva ljepotu osmijeha
samo se nekoliko nota vrti tvojim mislima
čini se da vidiš kraj nikad započetog puta
možda baš tad, i svemir je tužan pa plače planete
no nisu ni sjena kristalima što cakle ti u očima

ponekad kad plačeš i ne osjećaš radost
kad bi voljela da je kiša ova kap što kucka o stol
i jecaji da su gromovi pa da razbiju ovo stanje
ili sjena da podigne uplakanu glavu i zagrli te tako samu
možda baš u tom trenutku anđelima kradu krila
samo da bi u njima gledali dobrotu tvoje duše

ponekad kad šetaš besciljno u mrak
kad tjeraš ljude oko sebe da bi se zaštitila
i ne znaš ime ove tuge ni otkud se stvorila
htjela bi je ubiti zauvijek bez obzira na način
možda baš tu noć u skrivanom kutku umire sreća
od tuge jer se više neće uljepšavati tobom

ponekad kad misliš da si sama na svijetu
kad ne vidiš dalje od magle u trepavicama
samo čekaš trenutak da prođe još jedna minuta
i telefon je isključen da alarm ti ne kvari tišinu
možda baš iduću minutu nju ti pokvari nešto
zvuk što podsjeća na kapanja o stol

ponekad kad se nadaš da je ovaj miris moj
kad osjetiš na obrazu dodir praćen zvucima
i ne želiš se okrenuti jer misliš da si umrla
no za par sekundi ipak shvatiš koliko si blesava
možda baš tad provest ćemo najljepše trenutke
samo zato jer nitko nije tako lijep dok tuguje

Tako izgledaju kule od stakla kad se ideali poruše...

Potajno žudim da bih opet osjetio slast početka u kojem slabim, samo vizionarski kradem bol koja graniči s iskušenjem na koje
sam odavno pristao, i svaki put kad čujem glasove ne činiš se tako daleko, jednostavno nisi daleko.
I sve su obmane mrtve, a tajne predobro čuvane da bi srušile ono što imam. To bi trebao biti dovoljan razlog da zamolim prošlost da ostavi
zalihe boli, kao što se moje riječi poklapaju s dugovima...možda samo brutalna iskrenost - opcije sam sam birao.
Možda bih trebao, ali neću priznati da sam žrtva u vlastitoj vatri, bez obzira što ne osjećam strah, ovu tragediju ne mogu spriječiti - snage su mi testirane,
još nosim ožiljke što kriju dokaze i još vjerujem da će me glasovi ispuniti.
Više ih nema, nema dana u kojima ću se bojati pronaći snagu nedovoljnu da povučem sve naprijed....ono što teče mojim venama nikad nije tekla tako okrutno
kao dok osjećam prazninu i ništavilo kroz koje hodam. I tada je samo dodir dovoljan da me učini cijelim...
Sad osjećam strast kako izgara u meni, to je onoi što me gura dalje ovim hodnicima tišine, i vjerujem, da hodam sam.
Drži čvrsto i ne pomišljaj da pustiš, nema tereta, samo strah, nemoguće je zaboraviti da je prošlost realnost, prestati se boriti s
osjećajima, bez opterećenja, ne mogu izbrisati ovo što postaješ...Više ne odbacujem sumnje, sposoban sam i jak i sad, to živi u meni.
Samo brojim dane, ne prolaze brzo i činim ono što znam da je ispravno i neuspjesi se više neće zbijati na mene.
Kao da bi san ovo moglo promijeniti, naši korjeni su prečvrsti, rođeni smo gospodari svoje osobe...
Samo uzmi sve najbolje od mene i gledaj kako mi se svijet ruši; i dalje ostajem srcouporan. Sve sezone me mijenjaju no jezgra ostaje netaknuta
i dalje se bojim da povijest će opstati, s njome i ja...
Može se čini da mi posljednji dani ne znače ništa, ali sunce koje me otkrilo čuva samo bol i nasilje u riječima ostavlja probojne rane...ako osjećam samo bol...
Šapćeš...čujem kako šapćše....otrov, teče kroz mene, izgubljen u tebi...
Bez žaljenja, sam ću se suočiti sa svojim strahom.
U mojim snovima, glazba pokriva tvoj glas...da je barem sve dio vrtloga u kojem spavam, pa da se probudim okružen tobom..ponovno, tobom...

"I am not empty inside
Though I long to make this right
Emotions still touch me
Still I can't feel a thing
Like ghosts that melt into fog
And leave me cold"

Odjavna

zatvori me u sobu, ugasi svjetlo i vrati se njima
reci da sam loše, sasvim je svejedno, reci da sam pijan
strah me je da se ne istrčim pred tobom
večeras nije vrijeme, još uvijek te smatram svojom

bit će dovoljno da prespavam
osim toga, odavno već je završeno
odjavna je špica, sužava se ekran...za kraj

premotaj unatrag, na početak, zaboravio sam početak
izgledamo sretno, imao sam kosu, nosila si crveno
rez na sada, gledam se sa strane
plavo od televizije, plačem na reklame

bit će dovoljno da prespavam
osim toga, odavno već je završeno
odjavna je špica, sužava se ekran, jato sivih ptica
možda ipak sretan...kraj

.....možda ipak sve završi neodlučenim ishodom....prečesto nisam siguran u sebe, no isto tako bivam preodlučan sobom...

1:1

rekla je, on je ništa, on je nezreli dječarac
on je beskrilni komarac, jednostavno ne zna
da bit će dobro, njemu treba vremena da mu se složi ispod tjemena
i da spozna
ono što je meni jasno, što je tužno kod ove predstave
koliko si lijepa, čak i s tim crnim od maskare

zašto ne oprašta, zašto izigrava žrtvu
jer kad povučemo crtu
mi smo na 1:1
glupo je, ali ponos i taština su dovoljni da njegova krivnja uzme dopust
jer kad ih isproba redom, kad ih sve usporedi
neće mu biti jasno kako tebe netko uopće previdi

ja znam da je loše što smo se ikad upoznali
ali meni se iz ovog auta nikad ne izlazi
nasloni glavu na mene, vozim te u Ljubljanu
stat ćemo samo da uzmeš osobnu i piđamu

...strah me, bojim se, ovo nije u redu
nadam se, valjda nije, bar, nije tako strašno....

...u jednom trenutku kad svjetlost provali oblak i Sunce se prospe po njoj
kad vrijeme stane prije nego ona završi korak kad više ne dotiče tlo, u tom trenutku u toj mrvi sekunde, u tom trenutku, ljepota pobjedi zlo....

Zajedno

uzela je jastuk i povukla se u dnevnu
čujem kako se trudi da glasno ne plače
Bože, zidovi su tanki, štede na krivom mjestu
predugi put do nje, možda je na kraju i ne pronađem

5 godina igre, i još uvijek ne znam pravila
sjećam se NSB-a, lifta, treći kat izlazimo
strani jezici i pravo, žamor prelazi u tišinu
njen daljinski je bio ono što me porazilo

što je od svega ostalo, igramo na sigurno
izvoli, hvala, laku noć, prijatno...

na početku je uloga važna
izabrao sam bitnika s dovoljno razuma onog koji zna s prioritetima
surfamo kroz povijest muzike i književnosti
citiramo pjesme, razbacujemo se opskurnim autorima
naglašavamo sličnosti, zanemarujemo razlike
biramo trenutak šutnje kao priliku za slučajan dodir
mali pomak ruke preko stola, brzo prolaze minute kad se svjetovi pomiču

što je od svega ostalo, igramo na sigurno
izvoli, hvala, laku noć, prijatno...
daj, daj, reci mi gdje smo skrenuli
na kojem dijelu sam te izgubio
kad smo to prestali biti zajedno?

The Touch Of Velvet Darkness

The touch of velvet darkness found me again
So deep into my skin that razors cuts me down
Killing my wish to lay you beneath the stars
Please, breathe the life inside my soul tonight
Help me to rise over your beautiful eyes
And stay with me through the night
With no one around us, your heart is ours
With sorrow erase my longing to blood
Let me die and on dust carry you home
Trough the embodied visions of your soul

Watch me die inside your blood, my love
Watch me fall without your arms in mine
Don`t you try to grab my hand when I fail

How many pain is left to feel?
How many souls stayed in between?
How much tears we have to cry?
How long we should stay inside?

Watch me die inside your blood, my love
Watch me fall without your arms in mine
Don`t you try to grab my hand when I fail
Don`t you cry when they found me dead
Open your arms and hold me tight
Open your heart and breathe me out

How many pain is left to feel?
(There`s no feelings they can feel)
How many souls stayed in between?
(I`ll carry them home where I belong)
How much tears we have to cry?
(We will cry untill we die)
How long we should stay inside?
(Untill our blood flows into the one)

The touch of velvet darkness found me again
This time I have no strenght or will to bleed
This time I`m not alone, I`m full of your ghost
But you`re here and I`m there
Hold our blood while I whisper them my goodbyes

Watch me...

"...I'll be drowning you in this river of gloom
Forever in my heart ..."

Stani....Pod okriljem ovih neizbježnih svjetala koje se pod našom krinkom pretvaraju u tvoje najbolje prijatelje ne moraš mi skrivati
da su baš oni uzrok tvoje loše volje i tvoga stanja koje me nikad nije moglo ostaviti ravnodušnim, pa cak ni onda kad sva bol cini moje tijelo
slabim i otpornim na emocionalne udarce....Znaš da oni najviše bole.
Volim taj nacin na koji pokušavaš biti jaka, nacin kojim ideš sve dalje od ludnice koja te dugo vremena držala stisnutom u krugovima zbog
kojih je sva tvoja nježnost polako prerastala u sve tiše otkucaje srca kojeg sam nekada smatrao najhrabrijim na svijetu...sada samo najvoljenijim...

"Draga si mi kada šutiš jer si kao odsutna
i čuješ me izdaleka, i glas te moj ne dira.
Tada mi se pricinja da su ti oči iščezle
i kao da je poljubac zatvorio tvoja usta."

Znaš, dok se svake noći po istom receptu okrećem pod svojim plahtama, i još jednom ne mogu spavati, izadem van, na ulicu
i pogledam zvijezde pod mojim nogama i sjecam se pravih stvari koje sam krivo učinio stojeći u pokretu i gibajući se u mirovanju te nema razloga da ne krenem, daleko..
Zbogom, dobar dan...
Nema mjesta na kojem se ne mogu pojaviti i gdje ne mogu otputovati, bez obzira sto nikad nisam bio u ovakvom blatu, srce mi je sve jaće, i duboko u sebi gubim svijest koja
je davno izgubila mene. Možda ćemo se jednom negdje sresti i porazgovarati, ne samo popričati, samo molim te, ne kupuj obećanja jer u meni se dugo ne zadržavaju i odsjaj svega toga,
pa i miris ovoga blata zaokuplja mi um i briše svjesnost kojoj sam poput neke neodoljive latice krasio godine. Samo, želim da znaš, da ne tražim drugu šansu, vec to što cuješ može biti
samo krik iz moje dubine, zato, daj mi razlog, ali ne pokušavaj mi pružiti neki novi izbor, jer znam da cu opet uciniti istu pogrešku kao i kad sam dopustio da se provuceš kroz kljucanicu moga srca.
A nebo je i danas bilo tamno poput tebe, cini se kao pravi dan za donijeti novi život na svijet, no isto tako smo mogli sve naše mrtvo zakopati na dalekom groblju i sve svoje demonske odlike bi morala odbaciti
baš kao što sam ja odbacio onako duboko prodiranje u dubinu tvoje unutrašnjosti...Isprva se cinilo poput malene nesrece. automobilske ili kada mama razbije tanjur, no sada vidiš kao i ja ovu užasnu tragediju
koja je ucinila da sitna zadovoljstva nestanu poput nas. Ne misliš da je vrijeme da buducnost zavijemo u crno, a ako koja boja i zatreba moja smrtna kazna biti ce prica o tome tko ce preživjeti kada me napokon
pustiš umrijeti i sva ova romantika koja je godinama punila šaržere, uvijek si bila moja Bonnie, bio bih ti Clyde, no sada je trava ovdje puno zelenija i sve tvoje zmije izlaze van. Ne laži da se ne vidi s koliko stila nosiš
svoje ruševine; molim te, protrci kroz pakao i ugledaj se na Lucifera...možda postaneš bolja osoba.
I dalje imaš okus na Valentinovo, ne placi, suze bole jace od metaka, nije ti rodendan pa da mojom boli se veseliš, a kad smo vec kod toga, trebao sam izabrati fotografiju, jer, trajala bi duže nego ti.

Nije tajna da u svakoj vezi nije stvar u ljubavi, barem u gradu iz kojeg mi dolazimo...Samo još jedan pogreb, i još jedna uplakana djevojka, a kada sam dao svoju dušu njoj, trebala je znati da je vec odavno prodana i da nikad nije
ono važno bilo u njoj nego u boli koja je za mene puno više od tri slova...

U blatu u kojem sam sada, ne osjecam više nijednu malenu kapljicu cistoce...a tako sam težio tome, možda je stvar u oblacima, možda u moru, a možda jedino u tvojim uspavanim zaplakanim ocima. Mislila si da necu
vidjeti, no uvijek sam znao kad bi plakala, cak i kad bi govorila da je sve u redu i kako je baš lijep dan, a mrzila si Valentinovo....sva ta slomljena srca, više usamljenih nego zaljubljenih, a bili smo usamljeni iako u najvecoj ljubavi.
Ne zaboravi me ponijeti u svoju unutrašnjost kad budeš sama, jer, iako se praviš snažna, znam da si slomljena, Bože, tako si slomljena, a moram te pustiti, i znam, da kad budeš sama u nekoj prljavoj sobi koju ti se nece dati ocistiti
jer ceš patiti za mnom, molim te, primi me ponovno u sebe, zatvori oci i bit cu s tobom. Tih nekoliko minuta uživaj i voli me....voli me....iako ce samo zrak biti ono u cijim ceš dodirima uživati, a nakon što završiš, mrzi me...a prvo mrzi sebe
jer si si dozvolila da me voliš, pa makar u tim trenucima, a onda se okomi na mene...lupaj, razbijaj (a znam da ce tako biti) sve oko sebe, zovi me ružnim imenima, proklinji me, no znam, na kraju ceš samo spuznuti u prašnjavi ugao hladne sobe,
prekrižiti noge i plakati...plakat ćeš dugo u noć, možda prođu i dani, ali neceš prestajati s plačem...a onda ćeš zaspati, tako nježna i lijepa, dio moga srca i moja najljepša uspomena, i moja najveća bol. U tom trenutku biti ćeš moja princeza, samo snivaj,
nije važno koliko dugo traje. Iako te ne vidim, znam koliko si lijepa dok spavaš....čuvaj to za mene....mrzi me, ali čuvaj to za mene....

"Draga si mi kad šutiš jer si kao odsutna.
Daleka i tužna, kao da mrtva snivaš.
No tada jedna riječ, jedan osmijeh je dosta
da opet budem radostan, radostan što si živa."

My Vision Of You

You said hello, I throw my keys
Let the car drive on its own
There `s nowhere now I wanna be
But a little of happiness in your eye

Somehow you woke my memories
About smiles and some better times
When this world was a piece of puzzle in my hands

All that visions I have seen you in
Making me happy, dripping like ice
And the coldness inside me turns to warmth
Thank you, but do you know that I don`t know you?

The winds arround me sounds like voices
This river we are near reminds me on a home
Hand in hand, more than a skin on skin
More like a capsule we are both in

Time has passed, you needed to go
Came beside me, your fingers laid on my face
Like Cinderrella in my eyes when midnight came
You vanished and left me smile to be silver shoe

Somehow you woke my feelings good
Replaced a heartless with the biggest hearted
With such a sweet portrait in my eyes

All that dreams I have breathe you in
Killing my emptiness and avoiding fall
And the bitter in me turns into sweet
Close your eyes and for a moment be mine

zar ne bi bilo lijepo leći na krevet od ruža postavljen samo za nas...i nju...ali tko je ona? ja znam....mislim da znam tko je osoba čija bi meka koža topila latice te ih ponovno dahom anđela stapala u jedinstvenu cjelinu zajedno sa svojim tijelom...i sami anđeli bi se mogli posramiti te ljepote....
i ne bih se bunio kad bi mi taj osmijeh davao nadu kad zapadnem duboko u bunar tuge i kad mi jedino piće budu slane suze......

"Tonight, I won`t be alone
But you know that don`t mean I`m not lonely
I`ve got nothing to prove for it`s you that I`d die to defend"

Drown In Razors

Let me fall into abyss of your secrets
So deep, to feel every inch of bricks
You can taste me, adore me like your own god
But no longer you will heal my wounds inside

Create me to become an emptiness
A space between the loved and the dead
You can male me suffer, almost see me blind
In my eyes you won`t feel nothing but the light

(And now I can see for who the pain is ment to be)

Drown in razors, oh, baby doll
For all hurt I was screaming so
And all my blood now flows in yours
Can you find me in this house of bones?

If you want war, destroy my peace
Can`t you see that my army bleeds
Broken hearts will be the bombs
And on bloody ground will lay our tombs

(And now you can be - left scars and let them bleed)

Drown in razors, oh, baby doll
For all pain I was breaking homes
And all my hatred now fight with yours
Do you see my skelet in your house of bones?

Drown in razors, my baby doll....

Don`t let the scars tear you apart
And when you are scared, remember that violence is an art

I would like to find you somewhere in my stories
So far away from my agonized heart drowned in grief
This affliction is nothing more but mirage of your attitude
And I won`t feel blame for the things that you have done
I can only be rinsed in elaborated alley of your coveted things
No one will retrieve me from the cage you impound me inside
I just hope for the one last kiss before I die right here beyond your arms

Can you hear this ill rain pulsating on my door
My tears aren`t warmer much, but on the floor they moor

Pawl the pain that burns in me
(samo slušaj, ne govori ništa)
Dry the rain and you`ll dry the tears
(sklopi ruke i ne radi ništa)
The fear you caused no longer live in me
The wounds you scribed no more bleed in me

When all stories end will you still listen what I have to say
Or you will die in my memories anew like no one chanced before
And nobody will feel the seethered pain I sanked in this keel
Maybe you can laugh, maybe you can turn on your lethal charm
But it won`t be funny for me when you lose all you ever dreamed to be
There will be time you will bleed acrros my waters of yearning
I would like to help you but I will ignite the fire in whether you are burning

Will you save the wings in which I gave myself in
I won`t be able to fly unless I die and be the fallen one

Snovi nek ti sliče na predivne boje
Bez bijele i crne što otjerat će moje
Tijelo tako daleko i dušu u sumrak
Bez ikoga da čuva što od tebe osta
I neću moći da sagradim dvorce
Tvrđave i kule te predivne balkone
Na kojima ćeš plačem dozvati mi tuge
I strahom mi utopiti već osivljene duge
Čini se lakim kad zatvoriš oči
Korak, možda dva, i iščezneš u samoći
Tad zatvoriš se kao u čelični kavez
I naše duše kidaju nekad besmrtan savez
Šapatom jedino poklonit ćeš mi sreću
Jer znaš da ni u laži ljepšu naći neću
Možda ćeš se smijati kad definiraš mi radost
Te svojim usnama gorčinu pretvoriti u slatkost

Pawl the pain that burns in me
(samo slušaj, ne govori ništa)
Dry the rain and you`ll dry the tears
(sklopi ruke i ne radi ništa)
Let me lay you on this bed within my sight
And whisper slowly, my goddess good night

A kad završi sve i odeš od mene
Zagrljaje pružit će izblijedjele sjene
I usne past će na zid vječno hladan
No misli ne odu, već na tebi ostanu
Ničim izazvani balkoni će pasti
Svi dvorci i kule više neće rasti
I nije me sramota što priznat ću svoj pad
U tebi sam našao čak i više nego slast
Godine će proći i znaš da neću moći
Zaboraviti vrijeme i samo sklopiti oči
Zamisliti tebe dok na ležeć` šiješ mi vene
Ispunjen kao majka što posvojila je dijete
Nadam se da sreća krasit će ti dom
Kad već nije moglo bar malo biti po mom
I duša iznutra već kao da izgovara zbogom
Oprosti se sa mnom, ja pozdravljam se s Bogom

Lost In Fantasy

You`re walking on the line between clouds and ground
And the voice of your dissapointment is the only sound
As you close your eyes the colors vanesce in your mind
With filthy little darkness who`s crawling deep inside

I please you, don`t be afraid of shadows in your life
The blood you are bleeding I know it`s not mine
But it hurts so much in me when I feel your cry

Seems that you are lost in fantasy again
With no one arround you to cure this pain

In our talks I can see through windows of your soul
And I will always be able to hear your quiet call
Don`t judge me, maybe I`m lost like you again
All the lies are dead with emptiness weep in vain

Within your heart lays so much sorrow and tears
In any way I can, I will help you defeat those fears
I will do all my promises just like this for you I did

Seems that we are lost in fantasies again
With no one arround us to cure this pain
And maybe someday light will start to shine
And maybe someday our pain will be mine


Znači, tako izgleda trenutak kad barem nesvjesno pokušavam ignorirati riječi koje izlaze iz tvojih usta i polako se početi gubiti u labirintu koji gradiš oko nas, i kad sam čovjek koji se više ne prepoznaje ni u zrcalu, ni u vodi, a pogotovo ne u tvojim očima u kojima se otrov i ruže miješaju poput skupog koktela u đavoljim rukama.
Zagledaj se u mene...Možeš li vidjeti išta osim ožiljaka koji su nastali kroz sve ovo vrijeme u kojemu sam pokušavao biti sve ono što prokleti svijet očekuje od mene, samo da ne bih nekoga razočarao?
Trebao bih biti pun snage i spašavati se od demona tvojih iščekivanja, no zapravo sam tako slab, tako jako slab, da to ne možeš ni vidjeti, a i kad osjetiš tu stranu mene, ponašaš se poput stranca i tada se zapitam hoću li ikada više moći sanjati sreću, jer ova bespomoć tuče ravno u moje oslabljene grudi i tvoja kosa mi je uvijek ostavljala tragove kojima bih izišao iz ovoga labirinta u koji neprestano ulazim, valjda iz razonode ili jednostavno, iz neke bijesne dosade zbog koje bi možda i vrijedilo umrijeti, samo iz razloga da više nikad ne kročim u te prostorije tuge. Ne bojim se, znaš, ja sam samo izgubljen u tebi i bilo gdje da krenem, bilo kamo potrčim pronalazim nešto novo, tako duboko izgubljen u tebi, osjećam protivnike protiv kojih se ne mogu boriti, samo provesti život uz njihova nedodirljiva disanja u moje uho...
I dok tvoji šapati ispunjavaju sve prostorije ove poluprazne ogromne dvorane, ponesen jekom tvoga glasa, pokušavam otkriti gdje si i prema kojem zidu okrenuta, moja nesvjesna krvlju obojana srećo. Iskren sam, možda ne previše duhovit, ali iskren kada kažem da ovaj obris mene koji si stvorila ti i tvoji duhovi nitko neće moći obrisati ni najkvalitetnijom gumicom. Postajem još jednom, novi-stari ja...
Ponovno sam ovdje, pred vratima koja mi uporno zatvaraš, tako miljama udaljen od tebe, ličim na raskomadani nered, samo slomljene komadiće onoga što jesam, a znaš da sam se tako jako trudio da sve stvari učinim onako kako treba i na jedini način koji sam ikad znao, onaj iz srca, a toliko sam toga putem do tebe izgubio...A tada vidim tvoje lice osvjetljeno jednim plamenom i ponovno pronađem sve za što sam mislio da je davno izgubljeno, kad čujem svoje ime iz tvojih usta prilazim ti komadić po komadić, jer se nadam da ćeš me jednom zauvijek učiniti cijelim.

"Dođi mi na srce što te gluhu prosi
Nehajna strahoto, moj ljubljeni tigru
Htio bih se posve zadupsti u igru
Mojih prstiju u tvojoj teškoj kosi

U suknje bih tvoje prepune mirisa
Zakopao glavu tako razboljelu
I udisao kao ljubav preboljelu
Miris nekog davno uvelog irisa..."
(...)
Charles Baudelaire , "Leta"

Čini mi se da sam slijep dok prolazim ovim zidovima tuge, ostaci mene moji su pratioci, i za tebe sam uhvaćen ovdje, u ovu mrežu nenadane strasti kojoj nikad nisam mogao odolijeti, no moram izbrisati ono što ne mogu ignorirati. Trčati ću, i neću se zaustavljati, skriti ću se u najdalji kutak svijeta dok uspomene ne izblijede i iza sebe ću ostaviti posljednji dio svoga bića. No, istina će ostati, ti si ono za čime ću posegnuti u svakom trenutku svoga padanja i posustajanja bez imalo nade da u okviru puzzli koje godinama slažem, ponovno vidim sebe....

Dođi mi na polja vječne strasti
Ugodi mi da uživam tvoje slasti
U tvome naručju
U tvome pogledu
Znam da bit ću zauvijek tvoj
Rasprostri me
Na svoj krevet mrtvih ruža
U svoje snove i kraljevstvo suza

Uzmi moj život kao krv na dlanu
Uzmi sve, da te ne ostavim samu
Kroz ove doline našega raja
Gdje trčimo zauvijek i oduvijek
Poslušaj
Tako želim da si živa ponovno
Moj jedini Anđele, ljubljena sotono

Naslikaj me na platno gdje si sada
U tvojim očima nek zasja moja umrla nada
Ljubim tvoje suze
Mazim tvoje tuge
Preslatko moje, na grudima mi spavaš
I ljubim te iznova
Preko praga ću te prenijet u naš dom Had
Da kao vječna sjena promatraš moj pad